Napuštena crkva u Vojvodini u kojoj organizuju misteriozne sektaške obrede

0
1242

Izvor: 24sedam.rs

U Arači sprovode rituale, upadaju u trans, pominju se i šamani

Burna i neistražena istorija ove sakralne građevine, ostaci bazilike koji odolevaju zubu vremena, prkose vetrovima i kiši, a atarska zemlja čuva tajne koje tek treba da se otkriju

Usred vojvođanskog prostranstva i klasja koje je okružuje, u ataru između Novog Bečeja i Novog Miloševa u Srbiji, nalazi se usamljena srednjovekovna crkva, koju nazivaju i ranohrišćanska lepotica – Arača. Iskren da budem, za nju ranije nikada nisam čuo, dok mi jedan prijatelj nije rekao da se tamo održavaju nekakvi obredi i rituali. U znatiželji da vidim o čemu se radi, pošli smo putem ravnice ka toj srednjovekovnoj građevini.

Od Beograda do Arače ima oko 150 kilometara i veliki deo puta ne predstavlja nikakav problem, sve do isključenja kod Novog Bečeja i neasfaltiranog puta koji vodi tačno do crkve. Na samom izlasku sa puta nailazimo na traktoristu koji pokušava turistima da objasni put do Arače, ali im usput govori kako će autobusom teško stići do odredišta. Po registraciji vidim da se radi o mađarskim turistima.

Nama kratko odgovara da smo na pravom putu, a samo skretanje odvelo nas je u potpuno drugu dimenziju. U toj nepreglednoj ravnici jedino što se čuje je zvuk njihanja klasja i motor velike mašine koja zaliva tu veliku površinu. Sam put je pun rupa i neravnina, ali nekoliko kilometara ne predstavlja problem da se do crkve dođe. A što smo bliži, to nam je jasnije zašto ovu građevinu nazivaju lepoticom.

Za Araču se vezuju Jelisaveta Anžujska, Ćirilo i Metodije i Ričard Lavlje Srce

Ispred same crkve nas dočekuje Tatjana Vlaškalin, licencirani turistički vodič i neko ko za sebe kaže da je pročitao na stotine knjiga o istorijatu te građevine. Kaže nam da je Arača od momenta postojanja značajan religijski i ekonomski centar ovog područja.

– Na ovom istom mestu postojala je i ranije crkva koja je sagrađena u XI veku, a na temeljima te crkve sagrađena je u XIII veku ova sadašnja. Rešenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture, 1968. godine Arača je stavljena pod zaštitu kao spomenik od posebne važnosti. Nedaleko od crkve postojale su i dve tvrđave čije ostatke sada ne vidimo, ali su arheološka istraživanja dokazala njihovo postojanje. Njena najranija istorija je i dalje nepoznata – objašnjava Tatjana, i dodaje:

Legenda o Arači

Legenda kaže da je engleski kralj Ričard Lavlje Srce u povratku iz jednog krstaškog rata svratio na ovaj lokalitet da bi se odmorio i zalečio rane. Lekovito blato kraj Arače (u blizini Slanih kopova), pomoglo je kralju da mu zacele rane i da se bezbrižno vrati u svoju zemlju.

– U poslednjim decenijama XIV veka u Arači se pojavlju franjevci. Naime, kraljica Jelisaveta Anžujska tražila je dozvolu od Rimske kurije da se u Arači nastani franjevački red. Postoje dokazi da su čak u IX I X veku ovde misionarili učenici Ćirila i Metodija, a u tom periodu počeli su se naseljavati i Mađari, koji su ovde zatekli Slovene u primanju hrišćanstva – priča nam ona.

Zavod za zaštitu spomenika kulture Zrenjanin

Rituali, šamani i ulazak u stanje transa

Zidine Arače dopola su urušene, ali to ne umanjuje njenu vrednost, čak joj dodatno daje na važnosti, jer se baš na tim zidinama vide tragovi prošlosti.

Oko same crkve nailazimo na krstove, na kojima se nalaze čvorovi i venci napravljeni od mađarske zastave. Na prvu loptu pomislih da je reč o nekim posebnim običajima koji deluju nesvakidašnje za ove prostore.

Tatjana nam kaže da nije sigurna o čemu se radi, ali da ovu atrakciju posećuje mnogo turista iz Mađarske, pa su verovatno oni to i ostavili. Na jednom od venaca stoji natpis „Sokoropatka 2022. 03.13“. Na internetu pronalazim da se upravo tako naziva jedno selo u Mađarskoj, na putu za Bratislavu. Daleko je to, zato ponovo pitam Tatjanu zašto im je tako primamljiva ova destinacija. Kaže da je to tako oduvek i da Arača predstavlja zajedničko kulturno nasleđe Mađara i Srba.
Ulazak u ruševine ove crkve zaista deluje veličanstven. Pod otvorenim nebom vide se delovi građevine koji su ukrašeni posebnim stilom.

Kružni deo nalazi se na samom kraju crkve i izgleda poput nekakvog oltara. Svaka druga cigla je okrnjena, a na jednom udubljenju zapanjuje nas prizor. Pored sveće i novčića, ugledali smo i zlatan prsten, kao i dva sata. Utom naiđoše i dve starije žene koje, ugledavši nas, same počinju da nam objašnjavaju o čemu se radi.

Zavod za zaštitu spomenika kulture Zrenjanin

– Ma to su ti Mađari, koji stalno dolaze ovde. Je l’ ste videli vence ispred? Oni se uveče okupljaju i prave svoje obrede. Pustite to, ne pipajte.

Znatiželja u nama se budi. Ne znajući da Mađari imaju neke obrede, raspitujemo se kako bismo dobili detaljnije objašnjenje.

– Oni žele da duhovno prisvoje ovu crkvu. Zato uveče organizuju okupljanja i te rituale gde ulaze u stanje transa. Jednom sam ušla i ugledala sveštenika za oltarom, a oko njega okupljene ljude kako se drže za ruke i izgovaraju latinske reči. Tada su nam rekli da je to misa, ali vrlo dobro znamo kako izgleda misa, sigurno ne tako – počinje da nam priča starija žena, koja ne želi da se fotografiše, niti da nam kaže svoje ime.

– Bojim se, čudne su to stvari. Ovde dolazi i jedan šaman, koji pravi posebne instrumente, onda se okupljaju uveče i prizivaju boginju prirode. Kažu da ti zvukovi imaju i određene frekvence i da je to naučno dokazano, ma ko će ga znati… – odmahuje žena rukom dok se upućuje ka izlazu.

Napuštamo Araču i shvatam da ima istine u tome kada kažu da je najgore kada nikome ne pripadaš. Kako smo saznali, Srpska pravoslavna crkva do sada se nije interesovala za ovu crkvu, dok Mađari najavljuju velike investicije i obnovu Arače. Zato sam i utiska da je pitanje trenutka kada će ovo nacionalno blago otići u ruke Mađara u Vojvodini.

Kako god, burna i neistražena istorija ove sakralne građevine, ostaci bazilike koji odolevaju zubu vremena, prkose vetrovima i kiši, atarska zemlja koja čuva tajne koje tek treba da se otkriju, nalažu moralnu obavezu da čuvamo delić njene istorije koju smo upoznali kao amanet budućim generacijama koje će sigurno bolje upoznatu ovu panonsku lepoticu.

 

Autor: G.Sivački/24sedam