Na današnji dan navršavaju se tri decenije od stradanja pripadnika JNA u kasarni u Bjelovaru, u Hrvatskoj, i herojskog podviga majora Milana Tepića, koji je sebe digao u vazduh, zajedno sa skladištem municije, kako bi sprečio da ono padne u hrvatske ruke.
Major Tepić je odbio da se preda hrvatskim paravojnim snagama i digao je u vazduh vojno skladište i sebe kako se neprijatelj ne bi domogao oružja i njime ubijao njegove vojnike i srpski narod.
S njim je stradao i devetnaestogodišnji vojnik Stojadin Mirković iz okoline Valjeva koji isto nije hteo da se preda.
Mirković je iz oklopnog vozila bez predaha branio magacin. Život je izgubio tek pošto su Hrvati njegov BVP pogodili „zoljom“. Hrvati su posle predaje kasarne, streljali komadira straže sa Bedemika, starijeg vodnika Ranka Stevanovića.
Centar zbivanja herojskog stradanja majora Tepića i vojnika Mirkovića bila je kasarna „Božidar Adžija” u Bjelovaru pored koje se nalazilo vojno skladište „Bedenik”, a nakon što je veći broj neprijateljskih snaga ušao u vojno skladište major Tepić je 29. septembra 1991. godine digao u vazduh ogromnu količinu materijalno-eksplozivnih sredstava.
– Lezite u rovove oko magacina i ne izlazite. To je naređenje! Ja znam šta ću da uradim – rekao je Tepić pred desetak golobradih vojnika, koliko ih je branilo magacin. Hrvati su s više strana uveliko nadirali u krug skladišta. Bilo je samo pitanje minuta kada će pasti i branioci i oružje koje su čuvali.
Prema nekim izvorima, na to ih je upozorio rečima:
„Vojsko, slušajte me dobro! Ne znam koliko ćemo moći ovako još da izdržimo, ustaše će tek žestoko navaliti i nastojati da nas zaskoče. Zato su pažljivi sa vatrom i izbjegavaju da udare po skladištu, i ovo što mi imamo ovdje je za njih više nego dragocjeno. Kad dođe trenutak, kad se više ne bude moglo izdržati i kad dođe muka do oka, tražiću da se udaljite na pristojnu udaljenost od glavnog objekta. Da ne zamerate mi ako sam negde prema nekom pogriješio, ali hoću dvije stvari da uradim uz vašu pomoć. Da ustašama ne dam Bedenik, i da vi ostanete živi. Neka neko od vas sačuva moj ratni dnevnik.
Јednom ljudi daju riječ, ona ostaje ili se pogazi. Јa sam dao reč da ću da branim ovu zemlju, ako joj bude teško“, napisao je, između ostalog, u poslednjem pismu major Tepić.
Tako je Milan Tepić ušao u istoriju na sličan način kao i resavski vojvoda Stevan Sinđelić i njegovo herojstvo u kasnijim narodnim prepevima nikako nije moglo da izbegne takvo poređenje.
Za zločine nad pripadnicima JNA, u to vreme jedine legitimne i regularne vojske u državi SFRJ, u čijem je sastavu u to vreme formalno pravno bila i Hrvatska, još niko nije osuđen.
