ISIDORA SEKULIĆ: Testament o Kosovu i Metohiji!

Kosovo, niti je prestalo niti je nestalo, niti će ikada dok je nas!

Ne počinje ono od kneza Lazara, nego još ranije. Nemanjin brat Tihomir pretrpio je poraz na Kosovu kada je, s pomoću Grka, pokušavao da vrati presto koji mu je Nemanja preoteo. Od tog Tihomira, od Kneza Lazara i Murata, preko raznih ustanaka, preko vladarskih napora Njegoševih i njegove poezije, preko Kumanova, preko Vidovdana, preko Albanije i Kajmakčalana, preko srednjovjekovne naše umjetnosti – ono, Kosovo, živi i živjeće i sjutra i preksjutra, iako uvijek kao nešto drugo i treće, političko, kulturno, umjetničko, naučno.

Kosovo koje je sve veća i veća suma istina s kojima se mi družimo i u nečem bitnom ne mijenjamo. Kao što latinske države još od drevnog Rima povlače svoje mos, jus, fas, to jest volju, pravicu i naredbe od ljudi i po Božjem i moralnom zakonu, tako mi nosimo nasleđe kosovsko dalje, kroz razne savremene događaje, ali uvijek sa vezanošću za nešto što je drevno kosovski elemenat u našim prirodama i opredeljenju.

Dva testamenta naših vrhovnih gospodara stoje kao dva plamena koji se ne gase. Jedan je testament kneza Lazara, poslednjega gospodara samostalne države srpske, u času kada će sila otomanska razbiti srpstvo. Drugi je testament vladike Rada, najuzviušenijega od svih gospodara srpskih zemalja, nastao takođe u vrijeme crno, u vrijeme osobito energičnog spremanja Omer-paše.

Knez Lazar je umro kao svetac, Vladika Rade kao pjesnik i misililac. I jedan i drugi su sastavljali testament licem okrenut pravo prema vječnosti, i dovršili ga bez uobičajenih svjedoka i bez ičijih potpisa i jamčevina.

Testament Kneza Lazara nije ni pisan, ni izgovoren. Narodna pjesma naša kaže da je orao donio u kljunu poruku o propasti Srba. Uoči tog dana, dana kobi i propasti, vladar stvarno nije imao više ništa od zemaljskih posjeda, nikoju zemaljsku vlast. Posle kosovske večere, Knez Lazar kao da je već krenuo bio sa zemlje, nalazio se na putu u onaj svijet. Poslednjim silama svijesti i slobodne volje izabrao je za sebe, i ostavio narodu u amanet, obraz i dušu, drukčije rečeo: carstvo nebesko iznad carstva zemaljskoga.

Taj Knežev testament, taj visoki moment naše istorije imao je kontinuitet. Polako i podzemno stigao je da se dade osjetiti u testamentu onoga kome je Kosovo ispunjavalo dušu, koji se nisko klanjao drugom velikom testatoru Kosova, Milošu Obiliću – dao se osjetiti u testamentu Vladike Rada.

(odlomak iz govora Isidore Sekulić na okruglom stolu o poeziji Milutina Bojića, 1951 godine)

Izvor: MagazinSedmica