Divna priča sa istorijskog tla Vojvodine: Manastir Arača, Predrag Božin i momci sa Univerziteta u Beogradu

0
1119
manastir arača

U cilju da napravimo jedan mali članak o manastiru Arača nadomak Novog Bečeja, njegovoj istoriji i zanimljivostima koji krase ovaj deo, došli smo do jednog lepog istorijskog izveštaja, duhovite i zanimljive priče iz ugla gospodina Božina.

Zato, umesto da zujimo i skupljamo na jedno mesto podatke, čekamo odobrenje za fotografije i nađemo se na terenu (a posle ovoga definitivno hoćemo), prenosimo priču koja nas je, kako oplemenila lepotama Arače, tako raznežila, a istovremeno i nasmejala slučajnošću i dobroti u ljudima.

Srednjovekovna crkva Arača

Državni put pod brojem 15 je jedan sasvim običan put, okružen beskonačnom vojvođanskom ravnicom, niti bolji, niti lošiji od onih koje ima Srbija… A tu, između Novog Miloševa i Novog Bečeja, u srcu Banata, nalaze se ostaci srednjovekovne crkve – Arača. Pojedini članovi lokalne zajednice Novog Bečeja i okolnih naselja svoju verziju imena potvrđuju jednom više, mitološkom građom. Naime, u vreme osmanske okupacije, negde između XVI i XVIII veka, na prostru nekadašnje crkve, namesnici turske administracije sakupljali su harač (porez), pa otuda i sam naziv Arača. 

Smeštena je na pravom mestu, onako, tipično laloški. U Vojvodini sve što vredi okruženo je plodnim poljima.
Sa tog puta pod brojem 15 nećete je videti. Pronaći će je samo onaj ko zna gde je, ili onaj ko je bude tražio… Znam, prolazio sam tuda i ja često, nema obeleženog skretanja, ali evo, odaću vam i ne neku tajnu, kako da je nađete i bez traženja…

Na 3,5 km od Miloševa ka Novom Bečeju, odmah uz završetak zaštitne ograde, nalazi se skretanje na levo. Preko pružnog prelaza (bez signalizacije), vozite još 4 km pravo… Osim vojvođanskih polja, nećete drugo videti, ali opet se pruža mogućnost da uživate u bojama žita, kukuruza, uljane repice… Još kada bi neko stavio jutro-dva lavande, šarenilo bi bilo idealno. I onda tako, ravno, sve dok vas put ne odvede na uzbrdicu. Da,da ima i Vojvodina svoja brda… Pa nemojte, a Titelski breg, pa Vršački… A Fruška Gora? Dobro, ovde se ipak radi o par metara visinske razlike, planinarska oprema vam nije potrebna! 
Šalu na stranu, sa uzbrdice se nazire ova lepotica, tako da se ostatak puta ne može pogrešiti. Omeđena bagrenjakom, pa sve to, kao što i priliči, njivama…

Kažu neki, beše to benediktinska opatija na Tisi. Posvećena Sv. Arhanđelu Mihailu, podignuta oko 1230. godine, na temeljima starije crkve iz 11. veka. U srednjem veku, beše to crkva oko koje se nalazilo naselje koje je vremenom nestalo. Danas su vidljivi samo ostaci crkve romaničkog stila…

„Unutrašnjost“ Arače

Tražeći podatke o njoj, kontaktirao sam i Opštinu Novi Bečej, i za pohvalu, ubrzo dobio i odgovor, da su moj mejl prosledili jednom šefu jednog Odseka, inače velikom poznavaocu istorijskih događaja oko Novog Bečeja… Na žalost, gospodin R. mi se još uvek nije javio. Znam, problem je u meni, prošlo je samo mesec i po od kada sam ih kontaktirao, ko mi je kriv kada ne znam da se strpim…
Sva sreća pa postoji i onaj sveznalica, dr. Google, tako da sam ipak našao po nešto. 
Prvi pisani podaci su iz 13. veka, kada je ova građevina bila benediktanski manastir, na šta ukazuju i temelji severne strane. Zabeleženo je, takođe, da je opat Nikola iz ovog manastira 1256. godine učestvovao u crkvenom saboru u Ostrogonu. Crkva pripada tipu trobrodne bazilike, sagrađene od opeke. Bočni brodovi bili su podeljeni sa po tri kamena stuba sa severne i južne strane. Spojeni poluobličastim lukovima, davali su izgled monumentalne, masivne arkade. Unutrašnji prostor bio je podeljen na dvanaest traveja, zasvođena krstastim, rebrastim svodovima…

Godine 1280. beše spaljena i opljačkana u najezdi Kumana, nomadskog naroda turkijskog porekla. Obnovljena je 1370. godine, po nalogu kraljice Jelisavete Anžujske, kćeri poljskog kralja Vladislava, i majke Ludviga Velikog, hrvatsko-ugarskog kralja. 
Na najvišoj zoni centralne apside, gledano spolja, nalazi se niz slepih arkadica, blago prelomljenih u temenu, što budi sumnju da su dodate nešto kasnije, u period gotike, kada zasigurno možemo datirati i kulu-zvonik koja se nalazi na severnoj strani, uz apsidu. Visoka skoro 15m, na samom vrhu, ima spolja i iznutra osmostranu kupolu. Karakteristika ovog zdanja jesu dvodelni prozori (bifore), izrađeni u gotičkom maniru, sa prelomljenim lucima u temenu, bez dekorativne plastike. Iz vremena ove obnove stoji i dan-danas gotski toranj. 

Pogled ka tornju

Araču je 1417. u posed dobio despot Stefan Lazarević, a 1441. godine prelazi u posed despota Đurađa Brankovića, koji je kasnije poklanja rođaku Pavlu Birinjiu… 
Uoči turskih osvajanja, 1551. godine, prepravljena je u tvrđavu, ali je za vreme opsade Novog Bečeja predata Osmanlijama… I tu joj je kraj… Arača deli sudbinu mnogih naselja Vojvodine, biva spaljena… Od tada se nije obnavljala… Samo naselje oko ove velelepne građevine napušteno je 1720., najverovatnije zbog kuluka. I navodno, tu je kraj pisanih podataka o njoj…

Rozeta, imponzantnih dimenzija, rekonstrisana je 2014. godine, nakon oštećenja posle velikog nevremena. Tom prilikom dodati su i novi, ručno klesani, delovi koji su nedostajali, izrađeni prema originalnom obliku. Iznad nje je i saracenski luk, profilisan u samoj fasadi, verovatno iz konstruktivnih razloga. Portal je nešto izmenjen usled poslednjeg tehničkog snimanja temelja. Unutrašnjost hrama odiše ustaljenim romaničkim dekorativnim elementima i rasporedom prostora. Na severnom kapitelu su prikazani floralni dekorativni elementi, koji se razlikuju od ostalih kapitela sa ovim motivima, dok je južni kapitel jedini sačuvani deo dekorativne plastike na kojem je prikazana scena Raspeća Hristovog sa prednje strane, dok su sa bočnih strana prikazana dva anđela.

Raspeće Hristovo

Araču sam posetio dva puta u dva dana. Iskreno, ne znam zbog čega… Imala je moja ćerka pravo kada je rekla da ovo mesto ima nešto tajnovito u sebi, nešto što privlači. Kaže, tu je tako mirno… Imao sam posle prve posete fotografija i više nego što je bilo potrebno, ali Arača me zvala… 
Igrom slučaja, ili kako već, bio sam opet tamo. A bili su tamo i momci, Vukašin i Miroslav, vredno mereći svaki ugao ovog zdanja, beležeći svako svoje zapažanje. Privukli su mi pažnju… I tu je počela priča. Studenti istorije umetnosti sa beogradskog univerziteta… Pripremaju terenski rad, kažu, samo im fale fotografije. Koja slučajnost, meni fali da mi se javi onaj dotični gospodin R., iz Opštine Novi Bečej, a tako mi trebaju podaci o Arači… Pa naravno, obostrana pomoć je već bila na pomolu, nije trebalo puno razmišljanja… Sudbina ili šta je to već, ne znam.

Tu je tako mirno…

I tako su neke moje fotografije dospele do Univerziteta u Beogradu, a neke zanimljive podatke sam ugostio u mom tekstu… Hvala Miroslave, hvala Vukašine na vašem terenskom radu „Arhitektura srednjovekovne Srbije“. Hvala i momku čijeg imena se na žalost ne sećam, a sa kim sam u stvari proveo ono poslepodne na divnom, mirnom mestu… 
Pa sada, umesto kraja, bez puno razmišljanja, provozajte se putem pod brojem 15, svratite do Arače, bazilike iz 12. veka, ili onoga što je danas ostalo od nje… Sami ne verujem da ćete biti, možete se zadesiti u društvu motociklista, turista, pa čak se može desiti da budete svedok venčanja, a možda sretnete i neke nove studente… Ko zna ?! 

Foto prava: Predrag Božin

IZVOR: * Miroslav Ćuk i Vukašin Tanjević: Terenski rad – „Arhitektura srednjovekovne Srbije“ *novomilosevo.devbin .org